Činjenice…

Dobila sam nedavno poruku, smanji očekivanja manje ćeš biti razočarana. Moje oči nažalost vide drugačije, možda zato što sam prošla nešto što niti jedna žena ne bi trebala proći. Uvijek sam bila nasmijana, vedra i koliko god da sam bila nesretna, bila sam nasmijana. Prilagodila bih se svakome, ali rijetki oni su bili koji bi se meni prilagodili. Ja sam jednostavno takva. Da li onda najbolje da hodam po ovome svijetu sama? Po svom putu sam gubila komadiće sebe, duboko sam svoje želje, bile one intimne, stvari koje sam poželjela imati, raditi, sve sam to blokirala negdje na dnu svoga bunara i bacila kantu sa konopcem u njega. Moja najveća sramota je bila kada sam se pred svojom tetom skinula i pokazala svoje izudarano tijelo puno hematoma i modrica, neke su bile ljubičaste i crvene. Baš dvije boje koje volim, pogotovo crvenu. Zar to nije lijepo, imam svoju omiljenu boju na sebi. To je moja sramota, a i činjenica da svijet želim gledati drugačijim očima. I zar je to pogrešno? Možda i je, kada tako nešto preživiš i budeš odbačen i onda želiš samo da te netko poštuje, voli i bude lud za tobom. Tjerati sebe, da sebe zavolite nakon svega, jako težak proces. Ali činjenica je ta da na kraju se i zavolite. Jer niste vi krivi što je netko zao i ne zna komunicirati, pa svoju komunikaciju rješava onako kako zna šakama. Zar ne?
Ne želim vjerovati, ali opet vidim to i vidim kakvi su ljudi. I šta želim reći, jebite se, varajte se, nemojte očekivati da osoba pored Vas s kojom ste odlučili provesti život, da će Vam biti vjerna zauvijek. Te ljubavi su davno ugašene, nestale u dimu. Činjenica je ta, da žene trebaju imati i po tri ljubavnika, a muškarci samo jednu ljubavnicu, uz žene svoje. Ako želite da ste sretni u braku. Činjenica je ta da svijet neće funkcionirati onako kako si vi to zacrtate, jer to tako ne ide. Posao, ljubav, brak, veza, obitelj, prijatelji… Činjenica je da sve to nestaje i da prihvatimo to tako.
Nakon svoje kalvarije odbijam to prihvatiti, te činjenice, da ljudi ovako žive. Od 7 bilijuna ljudi na ovoj planeti barem 10 milijuna moraju biti normalni. Zar ne? Ovisni jedni o drugima i biti si podrška. Ili je to premalo, u redu želite li ih 10 milijardi da se tako ponašaju, da budu svjetlo na kraju tunela vašega. Nema neke logike, vjerojatno sam i fulala u brojevima, mah, ionako me nije briga, matematiku nisam nikada voljela. Mislim da je na kraju samo ta jedna činjenica, budite VI živi, zdravi i radite ono što Vama odgovara, a da se pritom nikome ne opravdavate. Ionako ćemo nestati kad tad sa ove planete, pa zašto se onda opterećivati tim nebitnim stvarima, činjenicama i ljudima oko sebe. Živi, voli, zabavi se i umri, ionako ništa od toga ne možeš sa sobom da poneseš u grob. Zar ne? Oprostite na mojoj iskrivljenoj istini i mojim očima. Možda sam luda malo, mada nisam nikada dobila priznanje od psihologa da jesam. S godinama dođe i ludilo. Ali znam što nisam, a to je da nisam slijepa.

P.S. onaj svoj konop sam dohvatila i vučem kantu punu svojih želja van. Nikad nije kasno.

1 thought on “Činjenice…”

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: